Nehotična iskrenost ministara Vrdoljaka i Grčića

(Večernji list / Željko Ivanković)
 

Izjavu ministra Vrdoljaka „da ni on ne bi ulagao u Hrvatsku“ zaista se može shvatiti i pozitivno, samo ako je se stavi u odgovarajući kontekst. Usporedimo je, na primjer s manipulativnim izjavama Ive Sanadera i njegovih ministara iz 2008. i 2009. godine kad su tvrdili da će financijska kriza, koja je tad zatresla svijet, Hrvatsku zaobići. U skladu s time, ekonomska politika uglavnom je ignorirala kretanja u gospodarstvu.

Nakon ove izjave Vrdoljaku neće biti lako ignorirati ekonomsku stvarnost, bez obzira na to je li mu se izjava otela (mislim da jest), je li je izrekao slučajno ili namjerno (rekao bih slučajno, neoprezno). A tendencija da se standard hrvatskih građana vrati na razinu od oprije deset godina više je nego očita. Dok vodeći svjetski mediji ističu rast poslovnog optimizma ne samo u Njemačkoj i Nizozemskoj nego i u Španjolskoj, Hrvatsku kao malo koju zemlju čeka peta godina pada ukupne gospodarske aktivnosti.

U takvim okolnostima Vrdoljak, za razliku od Sanadera, nije okolišao, nije manipulirao, barem ne uspješno. Dok je Sanader u svemu bio posljednja riječ, pa i u tome kako je drugima, kako posluju i žive, Vrdoljak je svojom izjavom i svoj misionarski rad izložio sudu drugih, potencijalnih investitora. Na pozitivnu ocjenu mandata Vrdoljak može računati tek ako zaosta uspije potaknuti ulaganja. Iako mu nijedan nadristručnjak za političku komunikaciju ne bi preopručio da izjavi kako ni sam ne bi ulagao u Hrvatsku, Vrdoljaka se, za razliku od Sanadera („velikog komunikatora“), može držati za riječ, a to je čak i neki napredak političke kulture, koji doduše dolazi prekasno i na neobičan način, ali bolje ikad nego nikad.

Kako će to Vrdoljak postići da se u Hrvatsku može i ulagati, to je njegov separatni problem. Ni on ne pokazuje da je prevladao stare ekonomske ideje koje Hrvatskom godinama dominiraju: strane investicije, izvoz, privatizacija, fiskalna ravnoteža, monetarni poticaj, devalvacija, industrijsko i sektorsko planiranje, fleksibilizacija tržišta rada, uklanjanje barijera.. Neke od njih i nisu toliko loše koliko su tijekom godina postale nemoćne fraze. Dodatna je nevolja što one nisu nemoćne samo zato što su fraze. Čak da se nešto od toga i ostvari, to sigurno ne bi bilo dovoljno. Tržište rada će se fleksibilizirati, milom ili silom. Nešto od državne imovine će se privatizirati. Lako je moguće da Zakon o strateškim investicijskim projektima omogući neko veće ulaganje. Hoće li, međutim, išta od toga imati značajne efekte na ukupnu ekonomiju? Za razliku od Vrdoljaka potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Branko Grčić, koji je taj posao preuzeo od radimira Čačića, tvrdi da ulagača ima. U magazinu Banka od veljače tvrdi da radna skupina za privatne investicije svaki mjesec očekuje i obrađuje po četiri-pet projekata vrijednih stotine milijuna eura. Recimo da mu vjerujemo. Grčić se još drži i Vladina plana o rastu investicija od 11,5 posto, no Ekonomski institut Zagreb u to sumnja. Očekivanje da će investicije rasti samo 1,5 posto najviše je utjecalo na poraznu prognozu da će bruto domaći proizvod padati i ove godine. Grčić se oslanja i na novac iz europskih fondova, i prije i nakon izgleda izvjesnog ulaska u Uniju. Uopće, cijela Vlada, a sigurno i veliki dio građana, svoj spas očekuje od ulaska u Uniju. Donedavna premijerka Jadranka Kosor to postavlja kao uvjet opstanka Vlade. No situacija u Mađarskoj, Sloveniji, Grčkoj, pa i u Rumunjskoj i Bugarskoj pokazuje da članstvo u Europskoj uniji nije jamstvo prevladavanja ekonomskih teškoća.

Međutim, i Grčić je bio neočekivano iskren, i on se izložio. Intervju je naslovljen izjavom: „Nemamo vremena za čekanje.“ Ona znači isto što i Vrdeljakova: s potezima koje sad povlačimo prolazimo ili padamo. Upravo tako, prolaze ili padaju, htjeli oni tu konzekvenciju ili ne htjeli.