TEČAJ U STEČAJU, oporavka nema na vidiku

 

( Novi list/ Anelli Dragojević Mijatović)

 

Ekonomski institut Zagreb prošli je tjedan revidirao prognozu kretanja BDP-a u ovoj godini. Umjesto ranije očekivanih plus 0,5 posto rasta, sada se očekuje pad od 0,2 posto. Svoje predviđanje temelji se na kašnjenju oporavka u eurozoni, ali i pogoršanju gospodarskih pokazatelja u Hrvatskoj. Pada naime industrijska proizvodnja, smajnjuje se potrošnja, kao i investicije.

Nešto malo se krajem prošle godine oporavio izvoz koji bi svoju konkretniju realizaciju mogao dočekati uz značajniji oporavak eurozone, međutim, ni to nije previše izgledno unatoč činjenici da se financijska situacija stabilizirala. Nema dakle jasnog uporišta temeljem kojeg bi se moglo vjerovati u rast. Ipak, većina analitičara još drži svoje važne prognoze za 2013., a one su mahom u blagom plusu. Hrvatska narodna banka u svojem zadnjem biltenu također primjećuje da oporavka nema na vidiku, međutim, ranije predviđenih 0,3 posto rasta za sada ostaje službena brojka. Nezaposlenost međutim konstantno raste. I uz pretpostavku značajnijeg zahuktavanja investicija u drugoj polovici godine, te oporavka u 2014., što također Institut očekuje, mišljenja je da ni u toj godini nećemo osjetiti poboljšanje na tržištu rada.

Ako dakle oporavka gospodarstva nema na vidiku, onda je bolji život još udaljeniji. Uglavnom, najnovije prognoze, uzburkale su duhove, a dio bankovnih analitičara koji u teoriji rasta za 2013, predviđaju plus, sada kažu da zapravo i nije više toliko bitno hoće li biti plus ili minus 0,5 posto. Prognoze su mršave, osciliraju oko nule, bilo koja stopa rasta bila bi uspjeh, čak i to da dalje ne padamo, pa ako je novi pad pesimistični scenarij, onda je bazni scenarij, čini se, stagnacija.

Krenuti od fiskusa

U Vladi sada sve karte stavljaju na investicije, potpredsjednik Branko Grčić pohvalio se da njegove radne skupine već daju određene rezultate. Osnovane su naime tri radne skupine, za EU- fondove, za javne, te za privatne investicije. Bave se konkretnim problemima, pokušavaju ukloniti konkretne barijere, ide se izgleda metodom malih koraka. Osniva se čak i novi equity fond u koji se nastoji privoliti banke da ulože kapital kojim bi se poslije financirale odabrane tvrtke kojima je potrebno restrukturiranje, a procijeni se da imaju perspektivu na tržištu. NO, pitanje je, hoće li sve to biti dovljno u uvjetima koje karakterizira nedostatak strukturnih reformi, te su prisutni čak i elementi prorecesijske politike koja se prije svega ogleda u povećanoj poreznoj presiji koja suzbija svaki pokušaj oporavka domaće potražnje. Fiskalna konsolidacija pokušava se provoditi kroz povećanje poreznih prihoda, umjesto da se smanji potrošnja države, ne kroz plaće vitalnih dijelova javnog sektora, znanosti i zdravstva, već smanjivanjem administracije na svim razinama, od državne do lokalnih. Za to nema hrabrosti, razlozi su vjerojatno političke prirode, pa onda nema kredibiliteta ni za neke složenije reformske zahvate. Proces fiskalne konsolidacije je zastao, a perspektive rasta su slabe, ocjenjuju analitičari, s tim da je i rejting državi snižen iz istih razloga. Državi sada ponovno treba puno novca za održavanje hladnog pogona, a taj novac dobro će doći za očuvanje tečaja kune.

Tečaj se održava oko 7, 60 kuna za euro, a analitičari koje smo pitali o njegovoj daljnoj sudbini prošli su nam tjedan rekli da se ne treba brinuti jer će se, ako ništa, država uskoro ponovno zadužiti u inozemstvu!? Donijet će tako svježe devize i zaustaviti daljnje deprecijacijske pritiske. Dakle, nova zaduženja potrebna za zatvaranje proračunskih rupa korisna su za kunu, a onda ta ista kuna ne smije pasti jer smo zaduženi u devizama, i svaki pomak na tečajnici izazvao bi tektonske poremećaje. Sad se tu postavlja pitanje, kamo to vodi, što je čemu ovdje svrha. Na opisani se način domaća valuta već godinama održava na razinama koje su i sidro cijele ekonomije. Budući da je domaća akumulacija premala za financiranje domaće potrošnje, poseže se za zaduživanjem u inozemstvu, tako pridošle devize jačaju tečaj, središnja ih banka otkupi, poveća svoje devizne rezerve, a emitira nove kune. Instrumentima monetarne politike onda regulira količinu novca u optjecaju kako ne bi znatnije naštetila tečaju, i tako se cijeli sistem održava, uz to što se sve ove neravnoteže peglaju putem rasta inozemnog duga. Taj inozemni dug onda traži svoje novo refinanciranje i tako ukrug.

Kokoš ili jaje

No, usporedba HNB-a s mjenajčnicom već se otrcala, pa to nikako nije intencija opisivanja ovog neobičnog tečajnog mehanizma, uz dužno poštovanje dopinosu izvoza, prije svega turizmu, koji svake sezone popravi situaciju. Poanta je utome da odgoda fiskalnih reformi traži nova zaduženja, a nova zaduženja „čuvaju“ tečaj. Dok se država može zadužiti u inozemstvu, dotle se nastavlja i vrtnja po opisanoj spirali, međutim, u jednom trenutku mogla bi biti potrebna prilagodba. Glaobalna kriza mogla ju je isprovocirati, ali nije. Još uvijek. Međutim, bilo kakav poremećaj na inozemnom tržištu ponovno će podsjetiti na rizike koji proizlaze iz prevelike izloženosti. Tečaj se dakle može poravnati na dva načina. Kontrolirani i nekontrolirani. Poravnati znači podvesti pod realne tokove, dakle da ga ne definiraju primarno krediti ili prodaja nacionalnih resursa, već robna razmjena. Kontrolirati te procese ovdje znači intenzivirati robnu razmjenu, točnije povećati izvoz ili pak smanjiti potrošnju da bi se smanjilo povlačenje deviza po osnovi zaduživanja. Najbolje bi dakle bilo ovo dvoje provoditi simultano pa da se naprosto „opravdaju“ postojeće razine bez većih šokova. Okidač za nekontrolirano klizanje mogao bi pak biti kada i ove devize pristižu po osnovi zaduživanja jednom prestanu pristizati, a to se doagađa u trenutku kada kreditori ocijene da nove dugove više nismo spremni vraćati ili da više nemamo što prodati.

Čini se dakle da rezovi i deprecijacija u ovom konkretnom primjeru nisu alternativne, već komplementarne mjere koje u konačnici mogu dati neki rezultat. Fiskalna konsolidacija, smanjenje javne potrošnje, otvara prostor za manju poreznu presiju prema svim sektorima, te manje potrebe za zaduživanjem što pak smanjuje aprecijacijske pritiske na kunu, te bi moglo sniziti troškove izvoznicima koji se bore s inozemnom konkurencijom, te naravno vape za sistemskim mjerama.
 

 


Vijesti iz medija